|
1.
Vatra. Ja u njoj. Ona u meni. Od plamena koji se širi... da zacrveni crnu noć... da zapali vatru u muškom telu... da me spoji sa vatrom... Bežim od vode da me ne ugasi... – Gde ti je piće da nazdravimo? – pitao me je Vuk, momak sa kojim sam već nekoliko meseci u vezi. Sa njim sam se zabavljala samo da bih udovoljila Ruži i Stevi, svojim roditeljima, koji su Vuka puno cenili jer je bio po njihovoj meri i ukusu. Mene niko nije pitao za mišljenje, ali imala sam ga, i tek kako, krijući ga od drugih. Sa Vukom sam bila iz čiste potrebe da prekratim vreme i izađem iz kuće u nadi da ću nekada sresti nekog ko će me zainteresovati i pobuditi ljubav i strast u meni. Nije da je Vuk bio ružan. Izgledao je sasvim pristojno. Imao je crnu kosu i uvek je bio uredno kratko podšišan. Nosio je povremeno naočare za blizinu, glumeći da mu nisu uvek porebne; bio je visok, ali ne i snažan, nije se bavio sportom već samo naukom. Studirao je matematiku i uvek bio okružen brojnim matematičkim problemima koje je trebalo rešiti. Pokušavao je i mene da maltretira zadacima, testovima i kojekakvim svojim ambicijama da posle moje srednje ekonomske škole, koju završavam ove godine, upišem matematički fakultet. Govorio je da bismo bili savršen bračni par. Zamišljala sam dva matematičara izlapela i oslepela od danonoćnog buljenja u brojne zadatke. I da me matematika ne shvati pogrešno, nisam je mrzela. Naprotiv, to je bio moj omiljeni predmet u školi. Ali mrzela sam to što me niko nije pitao šta hoću da radim sa svojim životom; nisam volela da mi drugi prstom pokazuju šta je najbolje za mene kao da sam slepa kokoška ili hromo tek rođeno tele. Niko nije uzimao u obzir moju sklonost da pišem i želju da postanem spisateljica; nikoga nije bilo briga da će se moje telo sparušiti i neće me biti ako me zatvore među zidine sa tuđim željama i snovima i nisu znali da ću i dalje pisati makar po zidovima. I da ću gaziti sve tuđe što su mi dali da bude moje i pamtiću im tu surovost kao da je njihova, a moje će im reči zabadati noževe u grudi i boleće ih sve dok budu živi. Nezaustavljiv je hir jednog pisca da istera svoje, pa makar, bio u ropstvu. Izaći će slobodan iz njega jer ga niko nije ni zarobio, nije mogao, nije imao čime i nije znao kako, a mislio je da sve može. U takvim situacijama, volela sam da krijem svoje namere i ćutala sam o tuđim. Planirala sam da otkačim Vuka uskoro jer je bio sve ono što mi nikada nije bilo potrebno. Bio je čovek umišljen naukom, nezaljubljen, smoran i nemoćan mužjak koji se ponašao kao da sam njegov trofej. Jednu je ruku uvek prebacivao preko mojih ramena podignutog pomalo šiljatog nosa kao da špijunira pauka na plafonu, držeći se za mene bukvalno naslanjajući se. Da sam se nekad izmakla, pao bi nesrećnik. Ili bi me optužio za izdaju. U ovoj vezi bila sam prisutna samo fizički kao njegova devojka, u svakom drugom pogledu Vuk je bio sam sa sobom jer je ćutke planirao, odlučivao i proračunavao naš život bez mene. Po njemu, zajedno bismo radili u istoj školi, pa bismo u društvu išli o jednom trošku na posao i vraćali se opet zajedno. Da li zbog troška? Nije vredelo da mu kažem da od svega toga nema ništa. Ne bi me razumeo. Da sam mu rekla istinu, bolje bi bilo, ali ćutala sam i tako ga držala u uverenju da će se sve po njegovoj želji odvijati i da ćemo jednoga dana biti dvoje zaljubljenih matematičara koji razmenjuju naočare i stručna iskustva. On je bio pri kraju studija, pa je planirao da, pre nego što završim fakultet, stekne neophodno radno iskustvo. Podrazumevalo se da kao muškarac i glava porodice mora biti u prednosti u odnosu na svoju ženu. Tako mi je govorio studiozno kao da izlaže svoj dugogodišnji proračun, koji je precizan i tačan i trebalo je još samo da mu neko dodeli neku nagradu, povelju ili šta već za toliki trud i rad koji je uzalud trošio, a nije ni bio svestan toga. Vuk nije imao običaj da me vodi na žurke niti da ih pravi u svom stanu. Ovo je bio prvi put da on organizuje parti i to novogodišnji u svom stanu krišom od roditelja, koji su otišli na kratko putovanje u Rim da svečano i u stilu isprate staru i dočekaju Novu godinu. To je nama išlo u prilog da organizujemo lep provod i zabavu u njihovom vlastitom stanu, bez njihovog dopuštenja i znanja. Prilika je bila posebna pa sam lako ubedila svog Vučka da organizuje doček sa mnogo zvanica u lepo sređenom stanu. U suprotnom ne znam da li bih uspela da ga nagovorim, jer nije voleo takva okupljanja, a pogotovo ne pod svojim krovom i kako je govorio – ilegalno, jer tata i mama nisu dali blagoslov, a verujem da nikada i ne bi. Dosadili su mi odlasci u pozorište, bioskop, uštogljene hotelske dvorane, dobrotvorne priredbe i slično. Čim sam čula da njegovi Mira i Toša odlaze u Rim, nasrnula sam na Vuka da napravi žurku meni i Novoj godini za ljubav u svom trosobnom stanu na Novom Beogradu, a on pri tom nije bio nimalo vuk, već više kao malo nejako i zbunjeno meko jagnje, koje nije imalo kud nego da pristane. Ime mu nikada nije pristajalo. Nije to bila vučina koja bi mogla da me raspali, da me vodi i tera da idem za njim kao divlja zver za svojim gospodarom. – Moje piće je votka večeras – pogledala sam u svog jadnog momka, otpila sam gutljaj i onda rekla: – Živeli! – Nije po bontonu, Verice – šaputao je Vuk meni u nos. – Ma, nema veze. Opusti se večeras i nemoj misliti na bonton, ne moraš mi se zaboga klanjati, ha, ha, ... – kikotala sam se kao da mi je neko ubacio nešto meko i golicavo u nedra. – Pazi kako se ponašaš – jauknuo je Vučko kao da tek uvežbava glas. – Zašto? Pa još niko nije stigao! – uzvikivala sam skakućući od nestrpljenja da vidim zvanice. – Koga si pozvao? – pitala sam. – Moje kolege, uglavnom. Ima nekoliko komšija i poznanika koje sam pozvao samo da bi nas bilo više. Mogu tačno da ti kažem, a imam negde i precizan spisak ako ti je interesantno da pogledaš. – Ne, neka. Bolje je da ne znam ko su ti ljudi sada. Uskoro ću ih ionako upoznati, zar ne?! – govorila sam veselo, ispijajući votku do kraja. Mojih prijatelja ovde večeras neće biti. Niko od njih nije pozvan. Vuk je insistirao na tome. Nisam se protivila jer verujem da niko od njih ne bi ni došao. Biće ovo smoran doček Nove godine sa koga ću verovatno i ja poželeti da odem. – Lepo izgledaš večeras – promrljao je Vuk, reda radi. |