|
LUTALICA
Bez muškarca sam. Godinama... Tražila sam ga u lenjim i tromim telima... nabreklim mišićima... lepim zubima... u lažima iz lažljivih usta... I nisam nalazila ništa osim: kratkih ruku koje se nisu micale da me zagrle, snage muških pesnica, ugriza na prvom sastanku i lepih reči koje su odlazile brže od vetra ili su nestajale isprane vremenom. Svejedno je. Redovno sam išla u bioskop, pozorište, proslave i okupljanja bilo koje vrste u nadi da ću „iskopati“ muškarčinu koja će umeti da me voli. Godinama sam lutala kao pas skitnica dok se nisam umorila od stranputica. I Bila sam žedna i gladna: nežnosti i sreće u muškom zagrljaju. Na kraju sam odustala i od ljubavi. I od muškarca svog života. I od sebe same zavukavši se u apatiju bezlične svakodnevice. Vukla sam se sa Duškom povremeno po žurkama bezvoljno – reda radi - da joj udovoljom. Bez vere da ću zaista naći ljubav koju godinama tražim. Nisam parti-fanatik i nije mi se izlazilo, ali Dušku nisam mogla da odbijem. Ne te večeri. Pošla sam za njom, pokunjena, kao kokoška nakon kiše. Nisam imala predstavu ni gde idemo ni kuda se vozimo, niti sam poznavala domaćina žurke, a to je bio neki Duškin poznanik. Duška je moja najbolja drugarica i verovala sam joj bez rezervi, mada nije trebalo, iako to tada nisam znala. Nisam slutila da ću te tople avgustovske noći 2003. godine postati neko drugi i da će krici biti sve što ću dugo moći da kažem. Da sam samo imala pojma da ću umesto provoda te večeri doživeti nešto što će od mene napraviti ubicu, vratila bih se kući i ne bih izlazila napolje. Samo da sam naslutila pakao kroz koji ću putovati, nikada iz raja ne bih izašla. Iako se crnilo večeri nadvijaše nadamnom ne čuh njegovu neizrečenu opomenu, iako beše nacrtana – očigledna. Svetiljke u Kragujevcu potmulo svetleše kao da behu na izdisaju i doći će čas kada će se ugasiti i utonuti u sveukupnu gradsku tamu. Ne svatih to kao pretnju i ne videh znake na putu. Ne sećam se kuda smo se vozile i koje nas ulice odvedoše tamo – gde smo htele da budemo. Pamtim sparinu u vazduhu i muklu tamu, koja nas je pratila. Nisam ni slutila zlo, koje je vukla na ramenima, jureći za nama da nam ga natovari na glavu. Zašto se ne uplaših od neustrašivog i velikog gospodina Mraka?! Nisam bila strašljivica... A nisam bila ni sujeverna, ne verovah nikada ni u snagu punog meseca, ni u moć zvezde padalice i zato se ne pribojah mračne magije kragujevačkog polusna. Nečuveno... Na digitalcu je bilo osam dok smo se vozile taksijem nas dve vetropirne naivke i tada su mnogi bili budni. Svi osim male dece. Ulice. Nepoznate i tajanstvene behu kao u snu... nagoveštaji strepnje u stomaku samo ćutaše. Behu mi poznate od rođenja ali učiniše mi se ulicama drugog grada, u kome još nikada ranije ne bejah. Niz kičmu mi se ne spustiše, bar, mali trnci hladne jeze. Da jesu - osetila bih nešto drugo osim praznine... Da jesu - videla bih: crne senke na putu, crnu mačku preko druma, crni oblak koji se šetao iznad nas,... U glavi ušuškano zgužvano ništa... U nogama lakoća... U stomaku smiraj... ništa se ne dešava: želudac spava, creva lenčare, niko ni sa kim ne govori... U očima put bez znakova... U srcu složene teglice, penušavih talasa crvenog zlata, zveckaju tik-tak... „Ala je lepo biti glup“. I sada se sećam tog blaženog osećaja, i sada se sećam te debele nule – moje čaure... Nas dve bile smo vesele i pričljive. Toliko smo toga imale jedna drugoj da kažemo tako da nismo prestajale da ćaskamo u kolima. O svemu i svačemu – ničemu. Taksista je ćutao. Nismo se obazirale na njega i zato se sada ne sećam njegovog lika. Obznanio je: − Stigli smo. Platile smo i izašle na ulicu ne prestajući da ćeretamo i kikoćemo se bez posebnog razloga. Duška je pravila grimase od kojih sam se smejala i umalo da se zagrcnem. Bila je raspoložena i krenula je u provod, verujući da je ta noć kao stvorena za početak nove romanse. Meni je bilo svejedno. Nisam ni slutila da će za mene to biti veče, koje ću želeti da zaboravim. A zaboravljaću ga celog života – da ništa više poželeti ne mogu. Tada sam prestala da verujem u zaborav. Sada verujem samo u sećanja. |