|
Prvo poglavlje
Ulica je bila njen život. Beli oblaci prašine koji su se nadvijali nad oblescima brzih automobila. Asfalt koji se lepi za cipele. Istina: nosila je izlizane roze patike, kupljene još prošle godine na buvljoj pijaci kod Kineza. Ipak, u njima se osećala sasvim dobro. Nisu je žuljale i neumorno su je opsluživale. Lakomo su prijanjale na usnulu crno-belu zebru. Gazila je pešačkim prelazom, prugu po prugu, sa crnog na belo, sve samo da bi prešla put i teleportovala se na drugu stranu ulice. Ne da bi zašla u suprotnost paralelnog univerzuma koji je sasvim sigurno čkiljio u njeno koščato lice, ravan stomak i žutu fleku na posiveloj majici; ne da bi kročila u novi svet, bar do čukljeva zagazila u toplu mu utrobu, da bi rukom izvukla svetlucavu dragocenost u koju se zagledala; ne da bi pokrala modro prostranstvo koje joj se divovski kuražilo ispred njenih teških koraka. Bila je tu ne radi nečeg bitnog. Prosto joj ništa nije bilo važno osim da klizi asfaltom. Na patikama je bila kao na klizalištu u ledenoj dvorani, bez aplauza... Dovoljna je bila ta potreba da se vozi na sopstvenim nogama da bi majstorski uspevala da održi ravnotežu. Mnogi bi drugi da su na njenom mestu pali na prvoj štrafti klonule zebre, koja je morala biti mrtvorođena i utisnuta u vrelo tkivo pucketavog asfalta zarad pešaka prelaznika koji su tapkali svoju nečist po njenim leđima, nekad zastajkujući baš na predelu gde bi mogao biti njen prazan stomak ili grlo koje nikada nije zaječalo. Ta zebra ženskog roda morala je imati jajnike i matericu. Ta Nina ženskog roda imala je ženku među nogama sapetih usta i nije joj pridavala naročiti značaj, bar ne u tom brzopletom trenu. Logično bi bilo da to njeno kretanje ima nekakav cilj, ma kako umrljan bio, ali ona ga nije nazirala, niti se trudila da ga pogledom potraži. Jer onda bi, čini se, morala nešto da zahteva i od sebe, a za to nije imala snage. Dakle, bila je to devojka sa stomakom koji joj je zavijao od gladi, ispuštajući neartikulisane krike, a u džepu crnih pantalona koje je običavala da nosi zveckalo je nekoliko usamljenih dinara. To je bilo sve što je imala. Nedovoljno da sebi kupi običnu kiflu da bar malo zavara glad. Zastala je pored izloga pekare i ugledala izložene đakonije od testa: sa sirom, pekmezom, kremom, mesom, šunkom, pečurkama... Zavrte joj se u glavi. Gladna usta se otvoriše i ona požuri da više ne gleda u te sladostrasne pekarske majstorije. Kakav je život! Nikada neće biti sita. Udaće se za Bojana koji je siromah kao i ona, nosiće sitninu po iskrzalim džepovima, i biće izgladnela kao i sada. Ništa se neće promeniti. Kao da je moguće od siromaha ikada otuđiti njegovo neimanje? Bedu od bednika? Nevid od slepog? Blato sa cipela, znala je, skidaju samo imućni, a ne beskućnici ili obični kućevnici nastali dugogodišnjim natezanjem sa danom i komatom, uz tek sporadično provlačenje njihove zaostale sitnine kroz usko grlo flaše – najsigurnijeg nepatentiranog mesta na svetu za skladištenje teške metalne ušteđevine... Šetnja od crnog do belog nezaobilazna je putanja svakog smrtnika, znala je, ma koliko neobičan ili bogat bio... Tetošila ju je činjenica da su kosti svih smrtnika jednako lomljiva galanterija koja ispušta krckave zvuke na štraftastom putu do novog univerzuma gde je ušuškana pretvorna tajna obližnje budućnosti, ma koliko stabilna ili strmoglava bila... Sve do pada potvrđenog treskom koji bi katkad sunovratio – nekoga više, nekoga manje... ‚‚Mala, šta ti je?! Probudi se!'' Poluotvorenih očiju čkiljila je u markantnog momka koji se nadvijao nad njom drmusajući joj ramena. Tada je prvi put srela Vojkana. Vetar je pirnuo i pomerio plavi uvojak sa njegovog čela malo u stranu. Tek da se nešto dogodi. Ponekad mali pokreti donose velike promene. Tamnozelene oči bile su širom otvorene i piljile su u njena usta. Kada bi samo znao koliko je gladna?! ‚‚Šta se dešava? Gde sam to ja?'' otegnutim slabašnim glasom upitala je stranca. ‚‚Ne plaši se. Neću ti ništa uraditi. Video sam te onesvešćenu i pritrčao da pomognem.'' ‚‚Gladna sam'', zatreperio je njen glas, a zatim je briznula u plač. ‚‚Dođi.'' Ruke je provukao ispod njenih mišica i čvrsto joj obujmio male devojačke grudi. Praktično ju je uneo u obližnju pekaru, onu istu čiji je izlog maločas žudno posmatrala. Posadio ju je na malu crvenu stolicu sa istobojnim naslonom i naručio joj pljeskavicu i ''koka-kolu''. ‚‚Ja sam Nina'', rekla je stidljivo povijajući glavu. ‚‚Vojkan.'' Ispustio je kolut dima iz usta i gledao u njenu svetloplavu dugu kosu. Kakva devojka! Lepa a gladna. Kakva šteta! Kad bi se malo doterala, bila bi skoro dama. Skromna je. Da. To nikada više neće naći. Sve druge koje je poznavao bile su sponzoruše: halapljive, alave, umiljate zveri koje su lovile njegov novac. A ova ne. Čak je i glupa kao ćup. S njom bi mogao da radi šta mu se prohte. Samo da je nahrani da se ne prevrće po ulicama kao malopre. Ispustio je još jedan dim i nasmejao se zadovoljno. Ona je u tri zalogaja proždrala pljeskavicu i naiskap popila ''koka-kolu''. ‚‚Hoćeš još, Nina?'' Trudio se da bude srdačan. ‚‚Ne, hvala.'' Kako joj je bilo teško da odbije! ‚‚Ali ti si još uvek gladna.'' Bio je uporan. ‚‚Pa... jesam, ali nema veze, nisam kao pre. Sad mi je dobro. Biće mi ovo dovoljno do sutra.'' Bar je njen odgovor bio iskren. ‚‚Naručićemo još dve pljeskavice i dve 'koka-kole' za tebe.'' ‚‚Ne, nemoj. Nemam novca da platim.'' ‚‚Ma nema problema, ja častim.'' Nasmejao se grohotom. ‚‚Dobro.'' Bila je isuviše slaba da ispusti možda jedinu priliku u svom životu da bude sita. Htela je da je zgrabi. Konačno. I napokon, zašto bi se stidela? Ona nije tražila milosrđe... Ipak, bila je to milostinja. Ili je ona bila jedna od onih sponzoruša? Ako je tako, moraće nekako da mu plati. Možda je on tragao za devojkom kojoj je potreban sponzor? Možda zatraži uslugu? Da je odvuče u krevet za nekoliko sendviča? Da li je to način da bude sita? Vojkan je pomalo ličio na lepo vaspitanog mladića, ali bilo je nečeg zloćudnog u njegovom pogledu te nije mogla da poveruje u njegovu milosrdnost. Ipak, toliko joj je prijao ukus pečenog mesa i lepinje. Dopao joj se i njegov pogled prikopčan za njene usne koje su nekako postajale punije. Svakim zalogajem sladostrasnog mesa koje se lepilo za njena nepca ona je bivala lepša, ženstvenija nego ikada pre. Oči su joj isijavale sreću, sočno zadovoljstvo. Osećala je leptiriće u stomaku. Glupost! Kao da je moguće da oseti tako nešto? Bilo je to ipak zbog hrane kojoj se predala. Grešnica! Na tren je postala ista kao sve druge koje je poznavao što su jurile njegov novac, vilu na moru, trosoban stan na Novom Beogradu, kuću u Jagodini sa bazenom, stan u Beču, dve fabrike čiji je on bio vlasnik, lanac marketa u Beogradu, galeriju na Senjaku, najnoviji ''mercedes'' kupljen na prošlogodišnjem sajmu i još hiljadu ″sitnica″ kojih ni on nije mogao da se seti dok je gledao u njene napućene usne. Lice joj se zaobljavalo, a koža belila pošteđena pega i mladeža. Dok je ispijala sok, nekoliko kapi skliznuše niz malu bradu sa jamicom na sredini. Ona letimičnim pokretom ruke obrisa nestašne sladunjave i reske braon suze soka koje se sliše niz njeno lice, i kao da se ništa nije dogodilo, ona nastavi da uživa u blagorodnom ukusu ''koka-kole'', koju nije okusila još od prošle godine. Živela je sa majkom u jednoj iznajmljenoj sobi na Vračaru. Sve osim lokacije bilo je u totalnom poretku nemaštine. Nekada se nije imalo ni za hleb, a obe su pušile, i ponekad su morale nešto da pojedu da bi vegetirale... Vodile su život od danas do sutra po prostom sistemu eliminacije. Tako se na spisku otpisanih potrepština još prošle godine našla ''koka-kola''. Seća se poslednjeg a zapamćenog ukusa tog neosporno pitkog soka. Majka je dobila bakšiš od poznate glumice, čiji je stan čistila, i tako su njih dve kupile veliku flašu ''koka-kole''. Bio je to ukus Amerike u njenim ustima. Seća se da je posle nje osećala još veću žeđ, neutoljivu, kao da ništa pitkije ne postoji, kao da je to droga koja se ne ostavlja tako lako. Poslednji gutljaj je zadržala u ustima, na jeziku, kao zadnji dinar u džepu koji nikada nije trošila. To je bila njena amajlija – taj okrugli metalni zametak novca koji je imala, i mogla je sebi reći: ″Nisam bez para, imam svoj dinar koji nikada neću potrošiti″. I amajlija deluje. To je čudo! Ona je verovala u čuda. I zato se ona događaju njoj. Čudna je ta devojka koja je sedela naspram njega. Bila je tako mršava, bleda i zamućenog pogleda. O čemu li ona razmišlja? Vojkan je slutio da ona nije kao druge. Nina nije mogla znati koliko je on bogat, a kada bi to pojmila, možda bi piljila u njegov novčanik dok konobaru isplaćuje račun. Bila je to ipak mlada konobarica i on joj je pružio dvesta dinara bakšiša. Nini je knedla zastala u grlu. ‚‚Zašto si joj dao više novca? Traži joj da ti vrati kusur! Pokrašće te...'' Bila je zabrinuta. ‚‚Ma ne brini, častio sam je za ljubaznost i uslugu...'' Činilo mu se da nikada ništa gluplje nije čuo. ‚‚Je l’? Blago njoj.'' Zavrtela je glavom i coknula usnama nekoliko puta. Njemu je to bilo simpatično, pa se nasmejao, onako iskreno, kao kada je bio dete neopterećeno bogatstvom svojih roditelja... Uzeo ju je za ruku i izveo napolje. ‚‚Hajde, odbaciću te do stana'', predložio je. Vozila se ''mercedesom''. Bio je to prvi put u njenom životu da sedi u nekom zaista luksuznom automobilu. Seća se vožnje sa Bojanom u ukradenom ''jugu'' crvene boje. Tresla se od straha što zbog policije koje je bilo na svakom koraku i koja je mogla da ih zaustavi, što zbog Bojanove loše vožnje. Nije joj bilo prijatno ni tada, a ni sada u tom klimatizovanom automobilu na kožnom sedištu pored vozača koji je sasvim sigurno vladao volanom. Gume su klizile asfaltom, on je ćutao, a njoj su kolena podrhtavala kao po navici, ili iz straha na koji se nisu navikla... ‚‚Da li si dobro? '' upitao je napokon tobože zainteresovano. ‚‚Jesam'', škrto je odgovorila. ‚‚Ne bih rekao. Bleda si...'' ‚‚Malo mi je muka.'' ‚‚Hoćeš li da stanem?'' ‚‚Ne. Ni slučajno. Samo ti teraj.'' ‚‚Nemoj da mi se ispovraćaš ovde kad te molim.'' Prikočio je. ‚‚Nemoj da staješ.'' Ipak je zaustavio auto. ‚‚Moram da izađem i povraćam? Iako mi možda nije do toga?'' Negodovala je. ‚‚Pokušaj.'' ‚‚Ne mogu. Ovo je ponižavajuće.'' ‚‚Ne znaš ti šta je to! Veruj mi. A saznaćeš ako se budeš izbljuvala po mojoj koži ovde. Zavrnuću ti uši, znaš?'' Nastavio je da vozi. ‚‚Dobro. Baš ih i zavrni, boli me...'' ‚‚Nepristojna si, devojko.'' Zavrteo je glavom. ‚‚A, ha.'' ‚‚Radiš li ti nešto uopšte?'' odjednom se seti da je upita. ‚‚Ništa.'' ‚‚Lenčariš?'' ‚‚A, ha.'' Bila je mrzovoljna. Zašto joj je postavljao tako nebulozna pitanja? Osećala se kao na ispitaničkoj klupi. ‚‚Nije ti to baš dobro.'' Zavrteo je glavom, a plave lokne su zaigrale onoliko koliko im je dozvolio. ‚‚Ti ćeš da mi kažeš?!'' ‚‚Ja. Ko bi drugi?!'' ‚‚A ti kao nešto radiš?'' ‚‚Naravno. Ti misliš da bi imao sve ovo da sam lenčario celog veka?'' Izgledao je prilično ljuto. I bio je. Hteo je da je izbaci iz automobila i tako nauči pameti. Ipak, nešto ga je, bog zna šta, sprečilo da to uradi. Mrzelo ga je da ponovo koči, psuje, otvara joj vrata i ponovo ih zatvara, a i činilo mu se sve to isuviše neprijatnim. U tom trenutku nije želeo scene. ‚‚Okej. Nemoj da se ljutiš. Ja nemam ništa. I ne radim ništa...'' ‚‚Zar ne bi trebalo da pokušaš?'' ‚‚Šta? Misliš da nisam?! O, jesam, i te kako. Gde god bih se zaposlila, radila bih kao konj nekoliko meseci i dobila bih ultimatum: ili sa gazdom u krevet, ili otkaz.'' ‚‚I? Šta je bio tvoj izbor?'' Pretpostavljao je. ‚‚Nisam htela da budem sponzoruša. I neću nikada, ma koliko gladna i bedna bila.'' ‚‚To je onda za svako divljenje. U ovom svetu sponzoruša upoznati jednu koja to nije prava je čast.'' ‚‚Sprdaš se, ali tako je.'' ‚‚Ipak, možda poklekneš nekada?'' provocirao je i ona je to mrzela. Gotovo da je zaustila da kaže da joj je dosta ponižavanja i da želi da smesta zaustavi svoj cenjeni ''mercedes'', da bi radije išla pešice nego trpela njegove uvrede... Sve to joj je bilo na pameti, ali ipak rekla je samo: ‚‚Neću. Ne postoji stvar zbog koje bih to uradila.'' ‚‚To ti misliš? Možda se dogodi nešto strašno, pa moraš. Zar se nikada nisi upitala zašto te devojke pristaju na to da budu nečije marionete? Kako se postaje sponzoruša, šta misliš?'' ‚‚To je njihova stvar. I sigurna sam u to da se podaju da bi se dočepale lagodnog života, luksuza, 'mercedesa', zlata i ko zna čega.'' ‚‚Možda je to tako u većini slučajeva, ali postoje i izuzeci. Njih uvek ima, zar ne?'' ‚‚Verovatno.'' Odustala je od dalje rasprave sa njim. Ionako ničemu nije vodila. On je bio nenadmašan što se tiče filozofiranja i provociranja, a ona nije imala više snage za nadmetanje sa njegovom precenjenom pameću. ‚‚Dobro je kad priznaješ.'' Pobedio je. ‚‚A, ha'', nevoljno je izustila ne bi li se ratosiljala bede. ‚‚Reci mi od čega živiš? Ne radiš, pa se pitam ko te izdržava.'' ‚‚Niko me ne sponzoriše, ako si na to mislio! Zapravo, vegetiram i onesvešćujem se kad god mogu.'' ‚‚O, je li? Hoćeš da kažeš da od tvojih ukućana niko nije u radnom odnosu?'' ‚‚A šta je tebe briga?!'' Nije želela da odgovara na takva pitanja. ‚‚Recimo da hoću da pomognem.'' ‚‚Ha, ha, ha!!! Ti? Ne verujem.'' ‚‚Radi li tvoj otac nešto?'' ‚‚Ja nemam oca.'' ‚‚Kako? Svi mi imamo i oca i majku!'' ‚‚Eh, kao što reče, uvek ima izuzetaka. Moj tata ne postoji. Po tome sam ja izuzetna.'' ‚‚Šta je sa tvojom majkom? ‚‚Moja Mara ne radi zvanično nigde. Čisti tuđe kuće kad se neko smiluje da joj poveri tako važan posao. Znaš kako to ide, pa ti si iz tog drugog sveta.'' Bila je sarkastična. ‚‚A koji je to moj svet?'' Napravio je grimasu naivnog deteta. ‚‚Bogataški. Vi ne puštate svakog u svoju kuću, zar ne?'' Pogled joj je bio oštar. ‚‚Naravno da ne, kao ni ti, pretpostavljam.'' Provokacija bi trebalo da deluje. ‚‚Kod nas je to drugačije, mi nemamo ništa toliko vredno da bismo se tresle da li će neznanac biti lopov, dok se vi paranoično štrecate zbog svake proklete vaze.'' ‚‚Dobro. Možda je tako. I žao mi je zbog toga što i ti nemaš koji milion pa da vidiš kako to nije nimalo lako.'' Ko ima sreće, ima i milione. Šta je on tu kriv? ‚‚Oh, kako da ne?! Što ga samo nemam, pa da vidiš šta bi?! ‚‚Hajde, reci mi, baš me interesuje kako bi potrošila milion evra?'' ‚‚Pa, recimo, kupila bih milion knjiga, hiljadu kvadrata prepariranog platna i tonu uljanih boja.'' Sanjala je o tome. ‚‚A ti bi to kao nešto slikala?'' Bio je nepoverljiv. ‚‚Naravno, niko u školi – srednjoj, naravno – to nije radio bolje od mene. ‚‚O, da. Kad ti je toliko lepo išlo slikanje, zašto nisi upisala likovnu akademiju?'' Bilo je to logično pitanje. ‚‚Zato što nisam imala para ni za minijaturnu četkicu, a kamoli za sve te skalamerije koje su potrebne jednom studentu slikarstva.'' ‚‚Lepo što si mi to rekla.'' ‚‚Zašto je lepo?'' ‚‚Znam šta da ti poklonim za rođendan.'' Osmehivao se. ‚‚Oh.'' Njen uzdah je bio lažan. ‚‚Ne moraš da mi veruješ, ali ja sam poznat po tome što volim da usrećujem ljude, poklanjam...'' ‚‚Milostinju?'' završila je umesto njega. ‚‚Ne budi drska. Nema potrebe, tek smo se upoznali.'' ‚‚Da, a možda se više nikada nećemo videti.'' ‚‚Hoćemo, sigurno.'' ‚‚O, je li?'' ‚‚Da.'' ‚‚Koji bi bio razlog našeg sledećeg susreta?'' ‚‚Recimo tvoj posao.'' ‚‚Zar?'' ‚‚Planiram da ti nađem pristojan poslić kod mene u firmi ili kod nekog mog prijatelja...'' ‚‚Baje? Hvala lepo, ne tražim sponzora.'' ‚‚Ali posao da.'' ‚‚Snaći ću se sama, veruj mi.'' ‚‚Ne verujem nikome.'' ‚‚Zašto bi mi pomogao?'' ‚‚Takav sam.'' ‚‚Poznat po tome?'' Nasmejala se. ‚‚Dobro. Zaustavi ovde. Stigli smo. ‚‚Okej, mala. Evo, vratila si se kući živa i zdrava.'' Smešio se šeretski. Nije znala šta da uradi. Da li da ga pozove da uđe unutra? |