|
Prolog
Moj život je izgubljen. Neke stvari postoje samo u prošlom vremenu. Tako posmatram i sebe. Uvek sam bila, htela, mogla, prolazila, bludela, psovala… Previše sam psovala. I moj život je bio isuviše vulgaran u svetu koji globalno nije nikada prihvatao ženu što je uvek „iskakala“ iz moralnih margina… Nije da nisam mogla da živim po tim nepisanim pravilima okvirno uzornog ponašanja, nego – nisam znala da budem seksualno umerena i smerna žena. Nisam imala ni mogućnosti, ni pameti, ni vremena za to. Da, opet vreme… Nisam bila to i to, ta i ta, kao ona i ona. Uvek sam bila Marija, ili Mari. Vreme je prošlo, a ja sam još uvek tamo, zdušno uživajući kao puki prolaznik kroz krevete stotine njih, muškaraca koji za mene sada ne postoje. Ne znam: gde su, šta rade i kako sam ih ono nekada zvala? Po imenu ili karakteristikama njihovih genitalija? Minuti poput otkačenih vagona iskočili su zauvek iz šina. Vreme koje je prošlo, nikada se neće vratiti. Ne, za mene… Ne postoji način za to. Sat koji otkucava. Drvena okrugla goropad prkosno meri ono malo vremena što mi je preostalo. U njegovu glavu stala je cela moja prošlost. Izmerena do kraja. Ovo je mojih poslednjih pet minuta. Odlučila sam da se ubijem. Zašto? Zašto sam odlučila da se ubijem? Zato: jer sam završila sa svim onim što sam ikada započela, a da krenem ponovo, ne znam i neću. Pitam se: Odakle? I zašto bih? Prosto je: dok posmatram okrugli merač mog vremena, ne vidim sebe u budućnosti. Tamo ne želim da budem. Odlučila sam: ovo mi je poslednji minut života. Osećam strah časovnika u svakom tiku njegovog tela… Tik-tak, tik-tak, tik-tak. To je to! Vibracije! Impulsi! Svet koji pulsira je oduvek bio tu, a ja senzor svakog trzaja u kolaboraciji sa materijom, pulsirala sam životinjski, divlje, neprimereno, u ritmu muzike koja je uvek nalazila put do mog mesa. Moje telo reaguje na muziku, na zvuke, čak i na tišinu. Sećam se zvukova: dum, tras, šššš, kkkk, pisss, hhhh… Kazaljka sata cakće. Vilica se trgne na svako CAK, veliko i jako za mene, moje ionako izoštreno čulo sluha. Da, to je tupo udaranje kaiša vremena po mom telu, bol pršti po mojoj koži, jadnom čuvaru i bludnoj štićenici mog pokvarenog mesa. Moje meso je krivo za sve! Brojim trzaje vižljaste sekundare… Sve se na svetu može izbrojati, sabrati, oduzeti. Osvrćem se oko sebe: nema nikoga. Tu sam samo ja. Zagledam po prošlosti I zahvaljujem bogu: svi smo na broju… Brojim. Ja! Marija. Ponovo ja! Mari. On, bilo koji muškarac iz moje biografije. I ona, moja mater, jedina na svetu. Gutam pilulu po pilulu. Brišem ceo svoj život. Slovo po slovo. Njega po njega… Posle prve pilule osećaj je sladak. Odlučna sam u nameri da me nema. Mirko mi okreće leđa. Pardon, Mirko mi je odavno okrenuo leđa. Posle njega bili su to svi ostali: on, on, on i još stotine njih. Mirko je bio prvi. Dakle, prva pilula Mirku. Za, ili zbog njega? Brzo, da se ne bih predomislila, gutam drugu. Razlog može biti bilo ko ili bilo šta. Ne razmišljam puno o tome. Suma sumarum: sve je u mom životu naopako, pogrešno, izokrenuto… Moj život je goletan krajolik i izdašno isprazan, siromašan i bogat, bučan i tih, ima me i nema, tu i tamo… Moj život ništa ne valja!! Ja sam Marija, i ja sam Mari. Udvojeno meso! Usijano meso! U mom društvu su vazda utvare, na kojima se ne vide tragovi vremena. Priviđam, vidim, osluškujem, čujem… Neko korača iza mene. Zaustavlja se iza mojih leđa. Desnim ramenom, niz ruku sliva se krvavi putić istisnut iz mene žive. Bol ne osećam. Znači: ništa se ne dešava, ili bol ne postoji! Crvene krivulje nema na mojoj koži. Moja ruka je čista, bela. Ne čujem odlazeće korake, ne osećam prisustvo bilo čije senke prošlosti. Bila je to još jedna halucinacija. Priviđenje. Bolest. Paranoja. Dakle, druga pilula mojoj paranoji, mojoj udvojenoj drugoj meni, i poslednjoj halucinaciji za ovaj jedan život. Dosta mi je toga! Dosta mi je izgubljenosti, nepripadanja, cepanja, rasturanja, utucavanja i ove poslednje mrve mog ludog mesa. Dosta mi je neizlečivog ludila u svakoj ćeliji mog obolelog organizma, počev od beznadežno defektnog hromozoma, koji je odredio moj pol, moje ime, moje drugo ime, moju bolest, ludost, ludilo, sve moje muškarce, fantome iz tame koji me proganjaju, zarivaju se kandžama tamo gde im nije mesto – u tkivo mog bolesnog uma – u moje meso. Još jedna pilula. Treća – sreća. Malo sarkazma nije na odmet. Očekujem nešto da se dogodi… Možda bi trebalo da umrem. I ponovo da se rodim. Hoću drugu šansu! Makar počela od nule… Lažem sebe. Posle protraćenog ovog, ne mogu očekivati još jedan život… Dobro, ne očekujem šansu da se popravim. Ništa se i ne dešava. Uzimam punu šaku pilulu. Ne brojim ih više. Trpam ih u usta, gutam i gutam i gutam… Ruka mi pada…
Ispred sebe vidim mrak. Na ulici sam. Ne znam gde. Imam osećaj: ne, nije Pariz. Bojim se. Tišina je toliko glasna da ne mogu više da podnesem… Trčim. U staroj beloj haljini. Na nogama: poderane baletanke. Slika iz mlađih dana. Ne zastajem. Jedino želim da izađem iz te ulice: nedogledne, gluve i neme. Bežim od sopstvene senke. Ona me i sada stiže. Ko sam ja da bih pobegla od sopstvene propasti? Ni dovoljno brza, ni pametna, a nisam ni Bog. Ipak, poslednje što mogu je da odustanem od straha. Noge su mi hitrije. U daljini nazirem blagu svetlost. Grabim ka njoj, rukama vazduh koji se isprečio, nogama kilometre koji su se otegli… Ne znam odakle mi snage. Ne posrćem. Uplašena sam žena. Smrt je tu! Osećam njen zadah. Bežim, bežim, i bežim od sopstvene smrti… U daljini nazirem ženu. Grabim ka njoj. U njoj je moj spas. Da, još malo i bliža sam joj. Mogu da joj vidim dugu crnu kosu, belu spavaćicu, bose noge, lice moje majke Marije. Da. Stojim tabanima ukopana u sopstvenom grobu. Ona, moja mater, žena koja me je rodila, pruža mi ruku. Naše su ruke spojene čvrstim stiskom njene. Boli me. Njeni nokti mi se zarivaju u meso. Bojim se. Svoje rođene matere. A bila je jedina koju sam ikada volela. Sećam se njenog mekog dodira, i onog mirisa njene kože; tako mirišu majke, radosno, svilenkasto, meko, toplo, sladunjavo i beskrajno nežno. - Hajde sa mnom! – kaže mi. - Ne mogu. – Pokušavam da izvučem dlan iz vrelog stiska njene šake. Ne uspeva mi. Ne mogu. Jaka je. Drži me čvrsto. Ne da mi ona. - Čeka te težak život! Hajde! – Vuče me u pravcu svetlosti, a ja se ukopavam u beton. Lepim se za njega. Ne ide mi se tamo. Šta god da je, ne mislim da je tamo dobro. Osećam: tamo je kraj. Ako odem, nema mi povratka. Napokon, želim još da živim. - Zar nisi htela da se ubiješ? – Ljuta je. - Jesam. Ali neću tamo! Ne mogu! Ostavi me! Pusti me! – vrištim. I pušta me. Moja ruka je ponovo moja ruka. I dalje osećam bol, i strah me je. - Dobro! Budi to što si oduvek i bila! Kurva! Ti si kurva! Nekakvi čudni noževi mi se zabadaju u meso. Njene reči su oštre poput sečiva, a ja sam tanka, providna i bela. Kidam se već iskidana. - Pre nego što odem, reci, ko mi je otac. – Molim za milost. To je sve što želim da znam. - Ti nemaš oca! – Dobijam isti odgovor. Kao i uvek: bez imena i prezimena, brojeva, detalja, uspomena, adrese, bilo čega što može biti njegovo. - Ja nemam oca. Ja sam ničija ćerka! Zašto baš ja? Opet ja. – Bez prošlosti sam. Sada ni nje više nemam. Hodam polako. Nazad. Odakle sam i došla. Vraćam se svom životu. Sadašnjosti, zaustavljenoj sekundarom okruglog smeđeg časovnika. Ispred sebe vidim mrak. Osećam: da, Pariz je tu. Grad svetlosti, mog bluda, razvrata mog mesa, volšebna muzejska tišina probija se do mene… To je jedino mesto na svetu kome volim što mogu da se vratim. Osećam: i ja sam Pariz, u meni je napokon njegova svetlost. Nazirem je u daljini sebe i hitam ka njoj… I dalje je mračno za moje oči svikle na tamu. Ipak, izlaz postoji. Tu je – sada – u ovom trenutku. Nisam znala: u meni je spas.
|